U prošlosti su tri glavna zanimanja s najvišim društvenim statusom bila liječnik, učitelj i svećenik (te vojnik). Uvažavali su pažnju cjelokupnog puka, a posebice siromašnih slojeva koji bi njihove usluge plaćali najčešće u naturi. Može se reći da je zanimanje liječnika i dalje dosta cijenjeno, dok učitelji i svećenici s modernizacijom liberalizacijom i globalizacijom bivaju sve više stigmatizirani. Za razliku od nekad, danas je normalno da svi slojevi društva pohađaju fakultet, sveučilište ili neku drugu visoku školu. I dok je formalno obrazovanje postala normalna stanica na životnom putu nakon srednje škole, sve više se javlja važnost neformalnog i iskustvenog znanja.
Društvene i moralne vrijednosti nisu iste kao u vrijeme naših baka i djedova. Njihov utabani put od škole, posla i zasnivanja obitelji bio je jasan i neupitan, ali danas pojedinac sam za sebe odlučuje bez potrebe za opravdavanjem zašto ne ulazi u brak, ne nađe "siguran" posao i sl. Međutim, s druge strane se nekako osjeća pritisak ako ne idemo na fakultet, ako ne studiramo. Pogotovo je smrtni grijeh ne ići na fakultet ako je pojedinac završio gimnaziju. Naravno, logično je na prvu da se onda studira ako nakon gimnazije nema konkretnog zanimanja. Hoće li nam formalno visoko obrazovanje olakšati financijsku situaciju, ponuditi nam bolju karijeru, omogućiti veće prilike? Rekla bih da i ne. Glavna istina općenito u životu jest da koja god iskustva doživjeli i koja znanja prikupili, sve se svodi na to da li smo ih u stanju primijeniti. Business svijet ne trpi odgađanje i pasivnost, već akciju, pokušaje i pogreške. Ako biste bili zadovoljni s radnim vremenom od 8-16 h ili 9-17 h s relativno fiksnom plaćom i malom mogućnošću napretka, onda nema tu neke velike filozofije osim završiti fakultet i pronaći takav posao. Ali tada odabirete raditi za drugog pri čemu vam taj netko drugi određuje radno vrijeme, plaću, vjerojatno godišnji, prekovremene i slobodne dane. To je zapravo onaj "siguran" posao oko kojeg nas savjetuju generacije koje su odrasle u socijalističkom sustavu kada je to imalo smisla. No danas nema smisla. Ne u (agresivnom ili divljem) kapitalizmu, demokraciji i slobodi pojedinca od svih moralnih normi, društvenih nepisanih pravila i pravila uže zajednice. Danas je apsolutna odgovornost na pojedincu: ti si odgovoran za svoj izbor (kojih na koncu ima previše pa se događa paraliza izbora-ne znamo što odabrati), ti snosiš posljedice svojih odluka i ne/akcija, sam krojiš život. I to je u krajnjem slučaju točno. Dok neke ova premisa plaši, drugi se mogu osjećati sretno jer su potpuna sloboda i izbor u njihovim rukama.
Iako bih o prethodnih nekoliko rečenica mogla pričati danima, konačno ću posvetiti nekoliko redaka temi koja je bliža naslovu. Dakle, shvatili smo kako izgleda posao nakon završenog fakulteta, tj. formalnog obrazovanja (ono koje stječemo u institucijama i dobivamo potvrdu da smo diplomirali). Međutim, danas su se razvila nova vrsta zanimanja zahvaljujući internetu, društvenim mrežama i marketingu. U tome najbolje uspijevaju tzv. Z-generacije rođene od 2000. na dalje koji su se gotovo rodili s mobitelom u ruci. Popularni TikTok ili YouTube i Instagram stvorili su male milijunaše. Naravno, ima i starijih influencera. Tko je krenuo na vrijeme i iskoristio prednosti društvenih mreža, najčešće nakon spontanog objavljivanja sebe ili nekog hobija, taj je uhvatio vlak za dobru zaradu. Dok neki ljudi izrazito kritiziraju ovakvo "zanimanje" i pokazuju otpor, oni i dalje rade od 9-17 h, žive od mjeseca do mjeseca i robuju uvjerenju da nema poštenog bogaćenja i da za zaradu treba jako puno raditi. Ali to je tip ljudi koji prodaje svoje vrijeme, najograničeniji resurs kojeg čovjek ima - resurs kojeg ne možemo umnožiti i onda je normalno da formula "više vremena-više novca" zapravo ne dovodi do nekog bogatstva. Pogotovo ako ste plaćeni po satu. Ovi drugi koji se ipak pošteno obogate prodaju rezultate, a ne sate. To je ono što nazivamo pasivnim prihodima i što se ne uči u školi. Što to konkretno znači? Primjerice, ako je neka djevojka ili dečko krenuo u teretanu, počeo objavljivati svoje fotografije, dobivati sve veći broj pratitelja i upita kako postići tu formu koju imaju i ako su to preokrenuli u posao, onda su napravili online programe prehrane i treninga koje su napisali samo jednom, a prodaju ih svima. Ne pišu plan za svakog posebno. Svaka čast izuzecima koji ipak rade individualne planove što bi i trebalo. Kada jedan takav influencer zaradi dovoljno novaca da kupi stan, onda će taj isti stan iznajmljivati kako bi i dalje dobivao novac. To znači investirati novac i da novac radi za vas. I tako bogatiji postaju sve bogatiji jer zarađeni novac pretvaraju u novi novac, a siromašni sve siromašniji jer novac troše na ono što stvara dodatne troškove (primjerice, ako kupite automobil to je trošak: parking, gorivo, osiguranje, autopraona, tehnički pregled).
To je i nova filozofija novca, zapravo stara nova filozofija koja se ponovno otkriva. A nitko vas to neće naučiti u školi, pogotovo ne učitelji čije je uvjerenje raditi određeni broj sati i dobivati takvu plaću kakvu već dobivaju. Ljudi su se obogatili na onome u čemu najviše uživaju. Osim influencera, TikTokera, Instagramera i YouTubera, tu su i gameri-ljudi koji profesionalno igraju računalne igre, odlaze na turnire. Znate li da gameri imaju iza sebe cijeli tim, od nutricionista, trenera pa do onih koji ih stipendiraju? To se zove profesionalni e-sport. Svijet gaminga već je duboko ukorijenjen pretežito u Aziji i SAD-u, ali još nedovoljno u Europi. Nadalje, profesionalni putopisci plaćeni da putuju, profesionalni čitači plaćeni da čitaju i recenziraju knjige, sve su to pojedinci koji su ljubav prema nekom hobiju pretvorili u unosne poslove. I na tome im treba čestitati, nikome ne štete, a snašli su se u vremenu u kojem žive. Dobra vijest je da danas svatko može pokrenuti posao, a kako ga pokrenuti to ću nekom drugom prilikom.
Naravno da ne možemo svi biti influenceri i gameri niti trebamo odustati od formalnog obrazovanja. Svakako je istina da neformalno obrazovanje dobiva sve veću važnost, kao i specijalizirani (online) tečajevi gdje mi konkretno biramo on što nam je potrebno za posao. Posebice ova situacija s pandemijom pokazuje da bi odlasci na predavanje mogli otići u zaborav. Ali to ćemo još vidjeti.
Neke vrste zanimanja za koje je potrebno imati formalno obrazovanje, a također donosi dobru zaradu su plastični kirurzi i privatne klinike, konzalting, menadžeri, programeri, inženjeri (strojarstva) sl. I nije novac jedino mjerilo uspjeha, ali moramo si priznati da se troškovi života povećavaju i ono što se nekad smatralo luksuzom, danas postaje primarna potreba. Primjerice, znate li da se mogućnost putovanja smatra primarnom potrebom u najrazvijenijim zemljama? Ako si ne možete priuštiti putovanje, spadate u kategoriju siromašnih.
Što je poanta ovog članka? Moja želja jest otvoriti vam nove horizonte, da spustite otpor i maknete loša uvjerenja oko društvenih mreža ili nekih drugih oblika zarade, posebice što se tiče pasivnih prihoda. Ništa nije dobro ili loše samo po sebi, već način kako smo to nešto odlučili koristiti. Osloniti se danas na plaću kao jedini izvor zarade i to aktivne zarade (jer ako se razbolite, ne možete raditi i ne zarađujete) smatram rizikom u 21. stoljeću. Razmislite kako biste mogli još zaraditi s onim što imate? Možete li iznajmljivati neki prostor, automobil, kamp prikolicu? Možete li honorarno raditi (instrukcije, predavanja, sudjelovanje na projektima i sl.)? Stalno naglašavam ulaganje u vještine komunikacije, pregovaranja, financijske pismenosti, marketinga; priznali mi to ili ne, ovi alati nam mogu ponekad biti od ključne važnosti za financijski, ali i karijerni uspjeh.
Primjedbe
Objavi komentar