Knjige su moja velika ljubav i po knjigama, tj. čitanju znam da li sam u nekoj anksioznoj fazi života. Kada izgubim volju za čitanje (kao i za trening), znam da nešto nije u redu na psihičkoj bazi i da sam: pod stresom, jako zabrinuta za nešto, anksiozna jer nešto ne mogu kontrolirati. Eto, kako knjige mogu biti dobar detektor (mog) psihičkog stanja. Za nekoga tko obožava čitati i puno čita kaže se da je "knjiški moljac". Nije neka predivna asocijacija, ali priznajem, ta sam. Rekla bih da mi je ljubav prema knjigama došla prirodno; od malena bih čitala na glas, pogotovo lektire koje su bile previše zahtjevne za dječju dob. Tako sam si nekako olakšavala razumijevanje pročitanog. Zahvaljujući čitanju na glas (ali i učenju), razvila sam vrlo kvalitetan način izražavanja i govora hrvatskoga standardnog jezika zbog čega bi ljudi uvijek ostali iznenađeni kada bih rekla da sam Zagorka. :) Vjerojatno se očekuje od ljudi koji govore kajkavskim ili čakavskim da uvijek imaju naglasak, čak i kada (pokušavaju) govore hrvatski standardni jezik. No, ono o čemu bih htjela pisati u vezi tematike knjiga jest upravo tzv. sindrom "kad već čitaš, čitaj nešto korisno."
Upravo sam tu sabotažu prenijela na izbor knjiga: nemoj čitati neki roman iz kojeg nećeš ništa naučiti.
Kada to kažem, mislim na ljude koji najčešće žongliraju između različitih, a zahtjevnih obaveza (poput studiranja i rada, roditeljstva i posla i sl.), a ipak pronalaze vremena za svoju strast -čitanje. Tijekom studija, uz velik broj dodatnih studentskih obaveza, kontinuirani studentski i odgovorni posao te brigu oko samostalnog života shvatila sam koliko je vrijeme dragocjeno, najskuplja valuta kojom nešto plaćamo. Iz tog razloga, kada bih konačno našla vrijeme za čitanje, to bi većinom morala biti knjiga iz koje ću naučiti nešto novo, bilo da je riječ o stručnoj literaturi, nekom obliku self-help literature ili psihologije, pa do knjiga o razvoju vještina ili (auto)biografije koje su mi imale ulogu nevidljivog mentora. Prije upisa na fakultet, uživala sam u romanima, najčešće na temu Drugog svjetskog rata, povijesne tematike ili klasika. Nikada nisam bila ljubiteljica krimića, trilera ili SF-a, iako priznajem da su takve knjige vizualno najprivlačnije. I kada sam već postala ozbiljna studentica krcatog rasporeda i kako sam sve više stjecala formalnog i neformalnog obrazovanja, ali i životnog iskustva, tako sam uviđala koliko toga malo znam- što više učim, to više otkrivam koliko toga još moram naučiti. Moram priznati da je upravo to nekad moj izvor anksioznosti, jedan drugi sindrom tipičnog perfekcioniste i samosabotera koji si stalno prigovara da još ne zna dovoljno, još uvijek nije kompetentan ili da je nešto moglo biti bolje napravljeno. Upravo sam tu sabotažu prenijela na izbor knjiga: nemoj čitati neki roman iz kojeg nećeš ništa naučiti. Drugim riječima, ne daj Bože da bi se opustila i možda uživala u nekoj sasvim "beznačajnoj tematici", ali toliko značajnoj da konačno sebi udovoljiš bez prevelikih očekivanja i da se malo opustiš.
I da, konačno sam sebi obećala da ću prestati čak i kroz knjige (moj hobi) od sebe očekivati da još više učim i naprežem moždane vijuge te da ću si dozvoliti opustiti se uz neko lagano štivo. Naravno, trebalo je napraviti i prvi korak: otišla sam u knjižnicu, posudila dvije knjige iz kojih ću nešto naučiti i uspjela sam posuditi knjigu koja je za potpuni užitak (poput filmova koje gledamo ponajviše radi zabave i ispunjenja slobodnog vremena, ali mislim da je već svima jasno koji čitaju ovaj tekst da je to za mene gubljenje vremena zbog čega ih i ne gledam; gledam, ali rijetko). Što se dogodilo sljedeće? Zaključila sam da mi hitno treba psihoterapeut. Doslovno imam grižnju savjesti uzeti tu knjigu pored druge dvije posuđene i pored svih stručnih knjiga kupljenih na Interliberu koje još nisam stigla pročitati.
Vodim evidenciju pročitanih knjiga i zaista sam ponosna na tu listu. Puno knjiga je oblikovalo moj način razmišljanja i pogled na svijet, a zahvaljujući knjigama doista se osjećam bogatije u intelektualnom smislu, a nerijetko dobijem kompliment na račun svojih komunikacijskih vještina. No, upravo kroz nešto što volim i radim i radila bih bez da sam plaćena, otkrila sam razinu vlastite samokritičnosti, visokog očekivanja od sebe same i perfekcionizma kojem sam izrazito sklona. Prepoznaje li se netko u ovoj priči?
Primjedbe
Objavi komentar