Top 5 ženskih autobiografija

 Doista još uvijek ne možemo reći da živimo u ravnopravnom društvu kada su u pitanju razlike u spolovima. I dok se žene na Zapadu uglavnom bore za iste plaće na istim pozicijama ili kršenja zakona kada im poslodavac da otkaz zbog trudnoće, u nekim manje razvijenim zemljama žene još uvijek prolaze nezamisliv pakao. Oduzimaju im se ljudska prava i sloboda na temelju određene tradicije i običaja ili zbog patrijarhalnog sustava. Ovdje želim napomenuti da trebamo poštovati različitost, tuđe običaje i tradiciju koji nisu manje vrijedni u odnosu na naše, ali smatram da svaka tradicija ili običaj gubi vrijednost ako krši ljudska prava ili na bilo koji način povređuje drugog čovjeka. To vrijedi i za situacije kada osobi nije predstavljena mogućnost izbora, već joj se nameće samo jedan put. No, vidjet ćemo da se nezamislive svari događaju i u našem društvu. Zašto pročitati neke od ovih autobiografija? Učinit će vas zahvalnima i ispunjenima s obzirom koju privilegiju imate biti rođeni tu gdje jeste. Drugo, otvorit će vam pogled na ženinu nezamislivu hrabrost, borbu i odlučnost. Treće, knjige neće ispustiti iz ruku.

Prve dvije (auto)biografije slične su tematike i odnose se na žene afričkog porijekla. Prva je Pustinjski cvijet autorice Waris Dirie koja je kao djevojčica prošla torturu obrezivanja i pobjegla od dogovorenog braka. Knjigu je posvetila majci budući da je imala njezinu podršku da sa samo 13 godina pobjegne od kuće i surove budućnosti. Uspjela je stići do Londona gdje je radila kod ujaka kao sluškinja, ali uporna da za sebe stvori život vrijedan čovjeka uspjela je na pozornicama supermodela. Danas vodi i zakladu pod nazivom Pustinjski cvijet koja se bori protiv obrezivanja djevojčica. Druga knjiga Robinja autorice Mende Nazer započinje bezbrižnim djetinjstvom u planinama u Sudanu. No, jedne noći dok je Mende imala samo 12 godina, u selo su upali mudžahedini i njezin život postao je pakao. Prodana je kao robinja bogatim Arapima gdje je provela 7 godina, da bi naposljetku bila deportirana u London, također kao robinja tamošnjoj arapskoj obitelji. Dolaskom u Britaniju počinje Mendina borba za slobodu kroz traženje azila koji joj je prvotno odbijen. Kada je konačno uspjela dobiti status izbjeglice njezin život počinje se mijenjati na bolje. Na kraju knjige nalazi se intervju, a Mende upozorava: „Želim reći da i danas, upravo sada, ondje ima ropstva. Meni se to dogodilo – i u Sudanu i u Londonu. Znam da su mnogi zarobljeni i da su robovi. Želim da ljudi to znaju i da shvate da moraju učiniti nešto da to prestane.“

Treća knjiga je vjerojatno najpoznatija kada su u pitanju žene koje su pobjegle iz Afrike. Riječ je o Nevjernici autorice Ayaan Hirsi Ali. Ova žena će vas raspametiti koliko je inteligentna, hrabra i borbena. Odgojena je u strogoj muslimanskoj obitelji. Također je preživjela obrezivanje, ali i građanski rat, brutalno premlaćivanje i četiri različite diktature. Bježeći od dogovorenog braka, pronašla je azil u Nizozemskoj. Naučila je nizozemski jezik i završila fakultet te dospjela do nizozemskog parlamenta. Tamo se ponajviše borila za reformu islama i prava muslimanski zbog čega joj je život obilježen stalnim prijetnjama smrću. S nizozemskim filmskim redateljem Theom Van Goghom (praunuk slikara Vinceta van Gogha) radila je na filmu Podčinjavanje (dostupan na you-tube kanalu) koji se kritički osvrće na položaj žena u islamu. Film je izazvao velike reakcije islamista zbog čega je Theo van Gogh ubijen na ulici od strane Mohammeda Bouyeria. Ayaanin život u Nizozemskoj posto je previše ugrožen i danas živi u SAD-u. Napisala je više knjiga kao što su Nomatkinja i Djevica u kavezu. Također ih preporučam jer govore o nastavku Ayaanina života u SAD-u, dok je druga navedena knjiga namijenjena ženama koje trpe nasilje zbog religije.

Četvrta knjiga poznata je svima koji su pratili austrijski slučaj otmice iz 2006. godine. Riječ je o Nataschi Kampusch i knjizi 3096 dana, koliko je bila i zatočena od strane Wolfganga Priklopila. Oteta je bijelim kombijem i smještena u vrlo malu i klaustrofobičnu prostoriju s debelim zidovima bez prozora, dok je zrak dobivala kroz ventilaciju. Iako su njezini roditelji prijavili nestanak i policija je izašla na teren te su čak bili u Priklopilovoj kući, nisu ništa posumnjali budući da je ta prostorija bila jako dobro sakrivena. Na you – tube kanalu možete pogledati sobicu u kojoj je Natasha provela tolike godine. U knjizi saznajemo kako je Natascha bila ugnjetavana i zlostavljana, no zasigurno ćete i primijetiti kako je Natascha ipak razvila Stockholmski sindrom. Uspjela je pobjeći, a njezin otmičar počinio je samoubojstvo. Prema knjizi sniman je i film. Ono što me rastužilo u knjizi jest kada Natascha opisuje svoj život na slobodi. Naime, kako je oteta kao djevojčica, ljudi su smatrali da je neobrazovana i zaostala, što nije bila istina budući da je ona učila za vrijeme zatočeništva. Vjerojatno iz namjere da joj pomognu, ljudi su joj nudili poslove poput čišćenja. No, Natascha je završila školovanje nakon bijega i danas pokušava voditi normalan život.

Posljednja knjiga je više poznata našim mamama (moja mama je ima kod kuće), no prevrijedna čitanja. Radi se o Betty Mahmoody i knjizi Ne dam svoje dijete. Riječ je o Amerikanki koja se udala za iranskog državljanina i liječnika te s njim dobila kćer. Živjeli su sasvim normalan obiteljski život u SAD-u. No, 1984. godine odlučuju posjetiti njegovu obitelj u Iranu. Iako je isprva sve izgledalo u redu, Bettyn muž odlučio je ostati u Iranu zajedno s kćeri koju je upisao u vjersku školu, dok je supruzi rekao da se ona može vratiti u SAD. Nakon paklenih 18 mjeseci u Iranu gdje se Betty suočila s ogromnom mržnjom prema svemu američkom, odlučila se na bijeg zajedno sa svojom kćeri. Na što je sve majka spremna da spasi svoje dijete upravo dokazuje ova knjiga. Betty je uspjela u svom naumu. Prema knjizi snimljen je i film pod nazivom Ne dam svoju kćer, a Bettyna kćer je također napisala knjigu My name is Mahtob. Jeste li čitali koju od ovih knjiga? Koje su vama najdraže autobiografije?