Vjerujete li u brak? Promišljanja o braku kao o opravdanom odnosu s rokom trajana

 

Da brakovi sve više zadobivaju svoj rok trajanja i da dolazi do rastava postalo je uobičajena praksa i nešto što se više ne smatra sramotom kao nekad. Međutim, dolazi i do porasta ponovnog ulaska u brak i do kohabitacije, odnosno život u dvoje „bez papira“. Svjedočimo raskošnim vjenčanjima i brzim rastavama, ali i kohabitaciji koje opstaju desetljećima. Reklo bi se, nema pravila. Prelaskom s industrijskog u informacijsko-tehnološko doba u kojem ima sve veći broj visokoobrazovanih ljudi, poduzetnika i poduzetnica, istodobno jača i individualizam. Takav suvremeni čovjek nerijetko je okrenut sebi, svojim potrebama i željama te težnjom za konstantnim napretkom bilo u karijeri, bilo u privatnom životu kao što je briga oko izgleda i zdravlja. Odlazak frizeru, na masažu, na nokte i trepavice, razne kozmetičke tretmane, plastične operacije, oblikovanje tijela, u teretanu, na putovanja (što posebice pridonosi reputaciji na društvenim mrežama) i slično, postavlja se pitanje kako čovjek uopće pronađe vremena za razmišljanje o braku i osnivanje obitelji. Uz sve to, karijera je nešto na čemu se očekuje „da se radi“, jer ako nisi uspješan i poduzetan spadaš u prosjek i teže konkuriraš i na „ljubavnom tržištu“. Naravno, ovo je samo opis situacije, ali ne i generalni stav ili formiranje pozitivno-negativnog mišljenja „za“ brak i „protiv“ njega.

Što se dogodi kada, nakon nekoliko godina braka bez obzira na početno slaganje i sličnosti, dođe do drugačijih pogleda na svijet, ciljeva i želja?

Mnogo toga se promijenilo u relativnom kratkom roku. Na naš pogled na brak utječe naš odgoj, religija, informacije kojima smo izloženi, vlastito iskustvo s partnerima, iskustva bliskih ljudi, okolnosti itd. Brak je neiscrpna tema i teško je ovdje sažeti sve misli o njemu. No, reći ću neka svoja razmišljanja koja, za sada, meni više idu u smjeru protiv braka, no konačno mišljenje ili odluku još uvijek nemam. Ali smijemo razmišljati na glas ili kroz tipkanje pa razbistriti naše misli. Prije je bilo sasvim normalno da nakon obrazovanja i pronalaska posla slijedi brak ili sve istovremeno. Uopće se nije ni razmišljamo o opciji B. Brak je bio prirodan. Vrijednosti više, ipak, nisu iste. Kolektivne vrijednosti sve više slabe, a individualne jačaju. Da li je to dobro ili loše? Zadatak sociologa nije nešto proglasiti dobrim ili lošim, već biti objektivan što je više moguće i opisati stvarno stanje stvari. No, osim sociološkog promišljanja, u ovom tekstu ima i mojih subjektivnih misli. Najprije bih rekla da ništa nije samo po sebi dobro ili loše, već ovisi koliko je to u ravnoteži sa svime ostalim. Primjerice, porast individualizma nije loš ako se osobnost pojedinca previše gušila u kolektivu. Isto tako, porast kolektivnog načina života u vremenu individualizma je poželjan kako bismo bili manje anksiozni, imali podršku i pomoć u životu. Dakle, kao i uvijek, istina je negdje u sredini.

Što mene konkretno „muči“ oko pitanja braka? Najprije, rekla bih da smo previše otišli u individualizam, ali ne onaj koji šteti generalno, već koji šteti ideji braka. Danas ljudi više puta mijenjaju mjesto boravka, putuju svijetom, iz korijena mijenjaju karijere pa čak i mijenjaju spol. Sve više ulažu u sebe: izgled, obrazovanje, izgled doma, vozni park, kućne ljubimce, odjeću i obuću, putovanja, dodatke prehrani, fitnes. Popis je dugačak i u skladu s potrošačkim društvom. Sve zajedno nije loše, vjerujem da smo ovdje kako bismo ispunili svoj potencijal i talente koji su nam dani, ali osim za nas, trebaju imati i koristi za širu zajednicu. Suvremeni čovjek je naviknut na zonu komfora i udobnost. Nema vremena ni strpljenja baviti se vječitim pregovaranjima, dogovaranjima, kompromisima i prilagodba. Bira u svim područjima samo ono što mu se sviđa i što ne zahtijeva preveliki angažman i trud. Primjerice, tzv. „date“ aplikacije kao jedan od ciljeva imaju pronaći partnera za jednu noć ili povremeno viđanje s ciljem zadovoljenja tjelesnih potreba. Onaj drugi dio gdje se ulaže u odnos zanemaruje se. To se posebice vidi u tome kako muškarci, prema izjavama žena, ne znaju prilaziti i brzo odustaju ako moraju uložiti trud. Radije odaberu onu ženu ili partnera koji želi isto što i oni. Smatram da svatko ima pravo raditi što želi sve dok je iskren u svojim namjerama i ni na koji način ne šteti drugoj osobi. Ljudi danas postaju sve više samosvjesni i sve više „rade na sebi“ duhovno, fizički, obrazovno i na razne druge načine. Sve što upotrebljavamo ima kraći rok trajanja, od perilice rublja do prijateljstva. Sve se prilagođava trenutnim potrebama i željama. Osim toga, sve je više kućanstava s jednom osobom i kada bismo trebali živjeti s nekim možemo biti netolerantni na tuđe životne navike (primjerice, naš partner voli minimalizam i red, a mi smo opušteniji po tom pitanju) što znači da i ovdje moramo uložiti napor kako bi se prilagodili suživotu.

I sada dolazimo do problematične točke koja se zove brak. Prvo, smatram da u brak treba ući tek kada smo jako dobro upoznali sebe, naučili komunicirati i spremni smo na žrtvu koju, priznali mi ili ne, brak ipak zahtijeva. Trebamo i naučiti biti sretni sami sa sobom jer očekivati da nas brak ili partner usreći jest prevelika odgovornost za partnera i prepuštanje moći upravljanja našom srećom vanjskim okolnostima. Trebamo imati i (samo)poštovanja i samopouzdanja kako bismo prevenirali ljubomorne ispade, nesigurnost i da nas netko tretira onako kako ne bismo htjeli. Svatko ima neku „svoju listu“ ali ovo su preduvjeti za kvalitetan brak. Zamislimo da su se dvije osobe upoznale, imaju vrlo sličan pogled na život, ciljeve i životni stil, a uz to je prisutna i jaka fizička privlačnost. Te dvije osobe se odluče na brak, no tijekom godina svaki od tih partnera ima svoje karijere i osobne ciljeve. Godine prolaze i oba partnera mijenjaju ili prilagođavaju svoje ciljeve i želje sukladno novim saznanjima, informacijama i iskustvu. Drugim riječima, normalno je i poželjno promijeniti mišljenje oko neke teme jer to znači da učimo iz iskustva, grešaka ili jednostavno stječemo novo znanje. Sigurno o nekim stvarima nemate isto mišljenje kao i prije 10 godina što znači da ste sazreli. Što se dogodi kada, nakon nekoliko godina braka bez obzira na početno slaganje i sličnosti, dođe do drugačijih pogleda na svijet, ciljeva i želja? Uzmimo za primjer da je jedan partner čvrsto dobio želju odseliti u drugu državu zbog bolje plaćenog posla i jer se više ne osjeća ugodno u okolini u kojoj živi, dok je drugom partneru preseljenje nezamislivo. Tko se treba žrtvovati i tko na kraju neće ili hoće biti sretan? Da li je potrebno forsirati brak ako kompromis ne donosi radost ni jednom partneru, a napravio se samo zato da rješenje bude 50:50. Da li je prirodno da brak ipak ima rok trajanja? Možemo li pogriješiti u izboru partnera i imamo li pravo na novi početak? Koga bismo trebali slušati i čije želje zadovoljiti: naše vlastite, našeg partnera, naših roditelja i rodbine, našeg svećenika? Na tu odluku će ponajprije utjecati ono što sam spomenula na početku odlomka: samopouzdanje i (samo)poštovanje. Što znači ostati s partnerom ako on zna da mi taj brak više ne želimo? Trebali bismo jedan drugome željeti nabolje, priznati si da mi kao partner ne možemo usrećiti svojim kapacitetima drugog partnera, kao što ni mi nismo sretni u tom braku. Ovo je samo hipotetski primjer. S druge strane vjerujem u mogućnost trajnijeg braka ako se ponovno uzmu sve nabrojane karakteristike s početka odlomka, ali i znanje i primjena o tome kako funkcioniraju žene i muškarci te partnerski odnos. Na tom tragu smatram da su za to dovoljne samo dvije knjige koje bismo trebali pročitati prije ulaska u brak. Sigurna sam da će mnogima otvoriti oči i pomoći u razumijevanju sebe i partnera. Te knjige su „Pet jezika ljubavi“ autora Garyja Chapmana o kojoj sam napisala prikaz stoga tekst možete pronaći na ovom blogu i knjiga „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“ autora Johna Graya.

Da li je prirodno da brak kod nekih ipak ima rok trajanja?

Za kraj, još uvijek ne znam da li sam „za“ ulazak u brak ili „protiv“. Ovo su moja razmišljanja i otvorena pitanja. Ne kažem da nema uspješnih, kvalitetnih i dugotrajnih brakova. No, bilo bi zanimljivo sprovesti istraživanje o ljudima koji jesu u dugotrajnim brakovima i koji ne žele ući u brak kako bi se vidjelo koje su to ključne razlike u pogledima, obrazovanju, karijeri i sl.  Opet, sve ovisi o okolnostima. Kao što sam navela, normalno je i prirodno da čovjek mijenja mišljenje pod utjecajem novog znanja i iskustva stoga je moguće kroz vrijeme dobiti konačne odgovore. Smatram da nas ideja braka ne bi trebala rastuživati ako se ne ostvari. Ako baš želite brak, a ne uspijeva vam, pročitajte koju knjigu ili razne video materijale na You-Tube-u kako biste saznali da li u nečemu možda griješite ili kako promijeniti pristup. I sami znate da, ako želite promjenu i bolje rezultate, trebate nešto početi raditi drugačije. Za preporuku mi se možete javiti pa ću vam poslati linkove na spomenute kanale. Što vi mislite o braku? Ima li dijelova u tekstu s kojima se ne/slažete i zašto? Svaki komentar i promišljanje može dovesti do novog i dubljeg pogleda na temu braka.